субота, 9. октобар 2010.

Koma

Probudio me je vetar koji se lagano uspinjao uz moje telo, noge su mi gorele, a telo drhtalo. Ujedi od komaraca pekli su me po celom telu. Vetar se igrao sa mojom kososm, pratio je svaku dlaku, milovao ju je! Miris prolećnog jutra bio je kao adrenalin za moje telo, a hladna rosna trava  ispod duksa sada je davala jasnu sliku za podrhtavanje. Lagano sam podigla svoje umorno telo u sedeći položaj zatekavši svoje noge u blatu. Zaprepašćenje na mom licu moglo je samo sunce da vidi jer bila sam sama, na prolećno jutro, na livadi. Zvala sam je NADA. Nisam znala ni kako ni zašto sam dospela tamo, ali to me nije interesovalo, jer vetar je sada bio blaži prema meni nego iko ikada, ti mirisi budili su takvu raskoš u plućima, budili su neka nova čula koja nikada nisu postojala, a Sunce, ono je odradilo svoje, bila sam zaljubljena. Za mene je stalo vreme, nestali su problemi, obaveze, želje, sve je nestalo onog trenutka kada me je vetar pomilovao. Osećala sam povezanost sa prirodom, osećala sam boje, njihove topline i mirise, i po prvi put osetila sam sebe. Bose noge na zemlji, telo koje ojačava svaki udah čistog vazduha, ruke širom otvorene, sigurne, grle toplotu, a glava nikada tako visoko nije gledala, stabilnije nije stajala i srećnija nije bila. Vreme je stalo, samo priroda i ja postojimo. Nada i ja zajedno ili jedna nasuprot druge kao komplementi.   Uzimam od nje sve što mi daje. Prija mi, prija svakoj pori na mom telu, prija mojoj kosi, mom oku, prija mome duhu.

Prolećno jutro, kiša sipi, toliko mekano i nežno, umiljavam joj se kao mače, topim se u njenoj ljubavi, nezabrinuto plačem. Pomislih kako imam snage da poletim, da dotaknem i nejskrivenije osećanje, da otvorim i najzatvoreniji deo mene, jer okruženje samo me još više budi i stalno podstiče. Zažmurila sam na trenutak i pustila sam da me vetar vodi, da mi trava govori, a Sunce ohrabruje, dozvolila sam da im verujem. Hodala sam ne razmišljajući, uživavši u svakom kamenčiću koji mi se našao pod stopalom, mazivši svaku kapljicu koja bi mi pala na dlan i smejavši se verovanju u put zatvorenih očiju. Prsti na levoj nozi osetili su zahlađenje i odjedanput pljusak vode preko stopala. Naglo sam otvorila oči i zablistala, lepota prizora oduzimala mi je dah, kristali vode obasjavali su se na mom golišavom telu, lepota je progovorila. Koristila je jezik šuma, prijatnog za uvo, koji je milovao vazduh kojim se kretao. Lepota jezera neizreciva je, ona se samo može doživeti. Obuzimala me je i  slamala, crpela moju energiju i zvala me. Nesebično želela je da deli sa mnom. Samo jedan gutljaj ove božanske vode doveo je do senzacionalnih osećaja koja su se širila po telu. Ubrzo sam skinula ono malo odeće što sam imala i lagano sam ušla u vodu, sa poštovanjem. Prvi zamah rukama i spuštanje glave ispod vode odavao je utisak slobode, čistote, opuštenosti. Voda je pričala sa mnom, čula sam je i pažljivo slušala. Mudra je. Izranjavala sam sasvim lagano i polako osećala ponovo vetar na svom licu. Bila sam potpuna.

2 коментара: