уторак, 24. јануар 2012.

Statua

Iza odbegle duge, nekog odbeglog srca zamrzla se proslost. Stoji nepomicno kao zamrznute reci, kao ruza ispod staklenog zvona, kao sto I ONA stojim kao statua zamrznuta u proslosti. Oko nje prolaznici kao u muzeju, prolaze, gledaju sta je to navelo umetnika da sacini takvo delo, da bas to sacini od kamena u tom trnutku izvan svog vremena, da  bude takva zauvek. Svi gledaju, chude se, cemu tako mlado telo, takvih proporcija stoji, I od kamena suze na obrazima stoje. Na licu vidi se tuga, vidi se trag proslosti koji nije mogla zaboraviti. Blago nagnuti polozhaj kao da pokusava da ostane na nogama, ali kao I da je neko gura ka zemlji, ka padu. Tako cudnog polozaja stoji, zamrznuta u vremenu, pitajuci se kada ce se osvestiti I probuditi novo vreme u sebi. Nadosla bujica kise nije je uspela ispraviti, pahulje snega nisu je nasmejele, pa ni sunce koje je obasjavalo nekada lepo lice nije je uspleo uspraviti u polozaj u kome se nekada nalazila. I dalje je nepomicno stajala, I dalje kao artefakt. Ipak iza kamene spoljashnosti krilo se srce koje je I dalje kucalo, malo usporenijim ritmom nego inace, ali ipak je kucalo, I nije davalo znake poboljsanja, koje bi je moglo dovesti do ikakvog pomaka. I tako stajala je vekovima, skamenuta, od vremena odsecena. Sve emocije su bledele, zaboravila je sta je ljubav a sta mrznja, sta sreca a sta tuga, sve je za nju bilo isto. Osecaj ravnodusnosti dugo je trajao, ali I dalje u sitom polozhaju sa istim teretom na sebi. Taj blazeni artefakt bio je zaboravljen od svih, bas svih, sada je bila kao srednjovekovna bista koja nije imala znacaja, niti upotrebe. Vise nije bila ni gledana cudnim pogledom, svi su zaobilazili ovu prelepu statu, kao da I nije tu. Taj dan dok je kisa pljustala kao nikada do sada resila je da se prepusti svojoj sudbini I odbegne tamo gde je odavno trebalo, na jedno mesto koje ceka sve. Ali najdnom nad njenom glavom pojavio se jedan kisobran iznenadjuce jake zute boje, jer za boje do tog trenutka nije ni mogla videti. Uspela je pomeriti glavu po prvi put I ugledala je nejlepse stvorenje koje joj je nudilo pomoc, nesto sto ona nije znala da postoji. Njegova ruka bila je ispruzena ka njoj sa ciljem da je podigne I povede na neko suvo mesto. I bas tada posle svih tih vekova skamenjenosti pruzila je ruku strancu sa zutim kisobranom I dala mu je da je podigne u stajaci polozaj I dala mu je da je povede, bez I jedne reci. Hodala je pokraj stranca misleci da su sve oci u nju uprete. Prvi put se nije plasila. Osetila je nesto sto mi nazivamo sigurnost. Hodala je cvrstim korakom I na tren se  uplasila se jer to nikada nije osetila, nije znala sta to radi, ali nije se plasila cilja samog puta. Seli su na mesto koje je izdisalo toplotom I smirenoscu. Sela je kraj njega, I dalje ga je samo ponekada pogledala ne progovarajuci. Osetio je njenu nesigurnost pa je I on cutao ali njegovo telo je govorilo stvari koja je ona zelala cuti. Posle mnogo sati tisane okrenula se I rekla je VAZDUH, on ne zbunivshi se pogledao je u nju I rekao je DRAGO MI JE. Kao da je znao da je toliko patila, I da nije znala sta zapravo vazduh znaci. Setila se kako je bilo nekada lepo disati, a narocito disati pokraj nekoga. Uzela je prvi gutljaj caja, I nije se suzdrzavala da pokaze koliko ju je taj ukus uzdizao, koliko su joj nepca gorela pod osecajem ukusa. On joj je nezno dodirnuo ruku, poklanjaci joj najlepsi osmeh koji je do tada videla, imala je osecaj suncevog zraka na sebi, davno izgubljeni osecaji odjednom su joj se javljali u bujicama, ali ni jedan od njih nije bio los. Pogledala je u zuti kisobran koji je stajao pokraj nje, I divila se njegovoj boji, divila se novoj nadi koja joj je pruzena, nikada nije znala da ce u sebi izreci bas tu rec, nada. Sada je vec sigurno gledala u njegove oci, I najednom se jako zbunila, nesto se desavalo sa njenom licem, misici su pokusavali da se pomere, uspanicila se, nije znala sta se desava, ali kada su misici svoje odradili shvatila je da se nasmejala, da je uspela da napravi grimasu koja ne prikazuje tugu, s toga se odmah zacrvenela jer najednom imala  dovoljno krvi u svom organizmu da chak I tako nesto projektuje. Decko je bio vise nego srecan, pomazio je njen blago crven obraz, ona je napokon osetila dodir na svome licu. Uzbudjeno je i neprestano gledala u njegove oci. A onda je sve pocelo da dobija boju, cak I crvena sofa na kojoj su sedeli u tom kaficu. Pogledala je oko sebe, I videla svet u bojama, videla je lica I videla sve razlike medju njima, videla je slova, svetlo, sunce I kisu. Otrcala je napolje, on je I dalje sedeo. Stala je ispred ulaza u kafic I pogledala ka nebu dok je kisa padala na njeno novorodjeno telo, pocela je da se smeje I kao dete vrti u krug, osetila je napokon kako je lepo smejati se kisi. Izasao je decko ali ovaj put bez svog zutog kisobrana. Snazhno I lepo ju je zagrlio I zavrteo na kisi. Opet je pogledala u njegove oci ali ovaj put se nije zacrvenela. Samo je stala I naglo ga povukla nazad u kafic, kada su seli, obrisala je njegovo lice od kishe. On se prislonio I poljubio je njen mokar obraz. Bio je to najlepsi osecaj koja je dozivela. Ovaj put se nasmejala, znajuci sta radi. Nastavila je I dalje da gleda u njegovo lice, koje joj se sada cinilo sve lepse, i tako zagledana u njegovo lice koje je isto tako upijalo njeno, napokon je izrekla nesto sto je mislila da ce biti nemoguce, LANA, to jest svoje ime. Nije ni trepnuo kada joj je odgovarao, MATEJA  , I MENI JE DRAGO.