среда, 5. јун 2013.

Oduvek sam zaljubljena u tebe





Namirisala je njegove reči u drugoj prostoriji. Telo joj je zdrahtalo. Znala je da je opet blizu i da je hladnoća njegovih laži sve bliža. Plašila se da mu se približi, jer je svaki put završavala njemu u naručju. Tako naježena stajala je u toj sobi nepomično, čvrsto držeći čašu martinija. Samo je osetila ledene ruke na svojoj koži, kako dodiruju njeno telo i vrte se kao dve proklete zmije. Dohvatila je svoju tobricu sa stolice i otrčala van tog stana, ne sačekavši ni lift, nego je optrčala 10 spratova date zgrade i već se našla na ulici zaustavljajući taxi.
Sedela je u taxiju oduševljena time što je učinila ali i dalje u potpunom šoku. Tek posle nekog vremena shvatila je da taksisti nije dala svoju adresu već adresu jedne osobe za koju nije znala da je bitna u njenom životu. Okrenula ga je i pitala da li je problem da svrati. Sa druge strane slušalice moglo se osetiti oduševljenje, vedrina osmeha i lepe atmosfere. Izletela je iz taksija i pela se do njegovog stana razmišljajući šta ona tu radi. Vrata stana su se otvorila kako je samo zakoračila na njegov sprat. Sa osmehom na licu i znakom pitanja iznad glave stajao je on, nikada lepši, nikada bolje nije mirisao i nikada je više nije privukao. Čvrsto ga je zagrlila iz nepoznatog razloga i isto tako samo pustila i ušetala u stan. Bio je zbunjen ali i previše ushićen da nije smeo da pita šta se dešava.
Podigla je bose noge na njegov krevet, mazila je mačku koja se vrzmala oko nje i pokušavala da da odgovor na nepostavljeno pitanje, sta će ona ovde. Kada je video da se na njenom licu menjaju raspoloženja u sekundi, znao je da  nešto nije u redu ali je čekao da ona progovori. Jer uvek je bila mistična i zatvorena za njega pa se stoga plašio da kopa dalje od onoga što je ona izlagala iako ga je to užasno privlačilo.
Doneo joj je piće i seo pored nje lagano joj prolazeći rukom preko leđa. Prijalo joj je, i meškoljila se kao i ono mače oko njenih nogu. Osetila je nešto nalik žmarcima u stomaku, ali ovo, ovo je bilo daleko agresivnije. U isto vreme htela je da plače i govori mu o zmijskim rukama koje su joj bile na telu, a opet htela je da se smeje da ga gleda u oči i da mu kaže šta se desilo u taxiju. Bila je razapeta sa osećanjima da nije znala odakle da krene. On je shvatio da se ona trudi da kaže nešto ali da joj govor tela govori savršeno jasno. Zato ju je podigao, odneo u krevet, pokrio, poljubio u čelo i pitao da li želi da je pored nje ili da će se odmarati sama. Zbunjena njegovom reakcijom povukla ga je za ruku i napravila mesta za njega.
Njegove ruke nisu bile hladne, kao ni vazduh oko njega. Odisao je sigurnošću, a ruke su mu bile tople. Iako su se osećale iskre oko njih dvoje niko nije hteo da naruši mir koji su imali i koji njoj treba. Tako okrenuti jedno ka drugome, zagrljeni , zaspali su posle nekog vremena.
Sunčevi zraci koji su sa prozora baš padali na krevet, probudili su je. Na sebi je i dalje imala večernju haljinu, postelja je i dalje bila topla, ali prazna. Okrenula se par puta i setila se gde je provela noć, a onda je na vrata ušao on sa kafom u ruci i osmehom na licu.
Uzela je šolju kafe i zahvalila se. Poljubio ju je u obraz za dobro jutro, seo pored nje i dalje nije pričao. Okrenula se ka njemu, zbunjeno je i gledala sebe radeći to, ali ustala je spustila je šolju kafe na sto, okrenula se ka njemu poljubila ga je i imala je tremu kao da to radi prvi put u životu i rekla mu je : „Mislim da sam oduvek zaljubljena u tebe, samo to nisam znala!“

уторак, 24. јануар 2012.

Statua

Iza odbegle duge, nekog odbeglog srca zamrzla se proslost. Stoji nepomicno kao zamrznute reci, kao ruza ispod staklenog zvona, kao sto I ONA stojim kao statua zamrznuta u proslosti. Oko nje prolaznici kao u muzeju, prolaze, gledaju sta je to navelo umetnika da sacini takvo delo, da bas to sacini od kamena u tom trnutku izvan svog vremena, da  bude takva zauvek. Svi gledaju, chude se, cemu tako mlado telo, takvih proporcija stoji, I od kamena suze na obrazima stoje. Na licu vidi se tuga, vidi se trag proslosti koji nije mogla zaboraviti. Blago nagnuti polozhaj kao da pokusava da ostane na nogama, ali kao I da je neko gura ka zemlji, ka padu. Tako cudnog polozaja stoji, zamrznuta u vremenu, pitajuci se kada ce se osvestiti I probuditi novo vreme u sebi. Nadosla bujica kise nije je uspela ispraviti, pahulje snega nisu je nasmejele, pa ni sunce koje je obasjavalo nekada lepo lice nije je uspleo uspraviti u polozaj u kome se nekada nalazila. I dalje je nepomicno stajala, I dalje kao artefakt. Ipak iza kamene spoljashnosti krilo se srce koje je I dalje kucalo, malo usporenijim ritmom nego inace, ali ipak je kucalo, I nije davalo znake poboljsanja, koje bi je moglo dovesti do ikakvog pomaka. I tako stajala je vekovima, skamenuta, od vremena odsecena. Sve emocije su bledele, zaboravila je sta je ljubav a sta mrznja, sta sreca a sta tuga, sve je za nju bilo isto. Osecaj ravnodusnosti dugo je trajao, ali I dalje u sitom polozhaju sa istim teretom na sebi. Taj blazeni artefakt bio je zaboravljen od svih, bas svih, sada je bila kao srednjovekovna bista koja nije imala znacaja, niti upotrebe. Vise nije bila ni gledana cudnim pogledom, svi su zaobilazili ovu prelepu statu, kao da I nije tu. Taj dan dok je kisa pljustala kao nikada do sada resila je da se prepusti svojoj sudbini I odbegne tamo gde je odavno trebalo, na jedno mesto koje ceka sve. Ali najdnom nad njenom glavom pojavio se jedan kisobran iznenadjuce jake zute boje, jer za boje do tog trenutka nije ni mogla videti. Uspela je pomeriti glavu po prvi put I ugledala je nejlepse stvorenje koje joj je nudilo pomoc, nesto sto ona nije znala da postoji. Njegova ruka bila je ispruzena ka njoj sa ciljem da je podigne I povede na neko suvo mesto. I bas tada posle svih tih vekova skamenjenosti pruzila je ruku strancu sa zutim kisobranom I dala mu je da je podigne u stajaci polozaj I dala mu je da je povede, bez I jedne reci. Hodala je pokraj stranca misleci da su sve oci u nju uprete. Prvi put se nije plasila. Osetila je nesto sto mi nazivamo sigurnost. Hodala je cvrstim korakom I na tren se  uplasila se jer to nikada nije osetila, nije znala sta to radi, ali nije se plasila cilja samog puta. Seli su na mesto koje je izdisalo toplotom I smirenoscu. Sela je kraj njega, I dalje ga je samo ponekada pogledala ne progovarajuci. Osetio je njenu nesigurnost pa je I on cutao ali njegovo telo je govorilo stvari koja je ona zelala cuti. Posle mnogo sati tisane okrenula se I rekla je VAZDUH, on ne zbunivshi se pogledao je u nju I rekao je DRAGO MI JE. Kao da je znao da je toliko patila, I da nije znala sta zapravo vazduh znaci. Setila se kako je bilo nekada lepo disati, a narocito disati pokraj nekoga. Uzela je prvi gutljaj caja, I nije se suzdrzavala da pokaze koliko ju je taj ukus uzdizao, koliko su joj nepca gorela pod osecajem ukusa. On joj je nezno dodirnuo ruku, poklanjaci joj najlepsi osmeh koji je do tada videla, imala je osecaj suncevog zraka na sebi, davno izgubljeni osecaji odjednom su joj se javljali u bujicama, ali ni jedan od njih nije bio los. Pogledala je u zuti kisobran koji je stajao pokraj nje, I divila se njegovoj boji, divila se novoj nadi koja joj je pruzena, nikada nije znala da ce u sebi izreci bas tu rec, nada. Sada je vec sigurno gledala u njegove oci, I najednom se jako zbunila, nesto se desavalo sa njenom licem, misici su pokusavali da se pomere, uspanicila se, nije znala sta se desava, ali kada su misici svoje odradili shvatila je da se nasmejala, da je uspela da napravi grimasu koja ne prikazuje tugu, s toga se odmah zacrvenela jer najednom imala  dovoljno krvi u svom organizmu da chak I tako nesto projektuje. Decko je bio vise nego srecan, pomazio je njen blago crven obraz, ona je napokon osetila dodir na svome licu. Uzbudjeno je i neprestano gledala u njegove oci. A onda je sve pocelo da dobija boju, cak I crvena sofa na kojoj su sedeli u tom kaficu. Pogledala je oko sebe, I videla svet u bojama, videla je lica I videla sve razlike medju njima, videla je slova, svetlo, sunce I kisu. Otrcala je napolje, on je I dalje sedeo. Stala je ispred ulaza u kafic I pogledala ka nebu dok je kisa padala na njeno novorodjeno telo, pocela je da se smeje I kao dete vrti u krug, osetila je napokon kako je lepo smejati se kisi. Izasao je decko ali ovaj put bez svog zutog kisobrana. Snazhno I lepo ju je zagrlio I zavrteo na kisi. Opet je pogledala u njegove oci ali ovaj put se nije zacrvenela. Samo je stala I naglo ga povukla nazad u kafic, kada su seli, obrisala je njegovo lice od kishe. On se prislonio I poljubio je njen mokar obraz. Bio je to najlepsi osecaj koja je dozivela. Ovaj put se nasmejala, znajuci sta radi. Nastavila je I dalje da gleda u njegovo lice, koje joj se sada cinilo sve lepse, i tako zagledana u njegovo lice koje je isto tako upijalo njeno, napokon je izrekla nesto sto je mislila da ce biti nemoguce, LANA, to jest svoje ime. Nije ni trepnuo kada joj je odgovarao, MATEJA  , I MENI JE DRAGO.

недеља, 6. новембар 2011.

Chaura

samo jedno parche vatre da me malo zagreje na trenutak i srecna bih bila sada. Ali studena zima boravi u zidinama ove celije, sto jeste soba moja. Razmisljam o ugodnim zagrljajima osobe bliske, dok grlim ovaj jastuk chadjav i pokusavam da nemio miris pokrijem mirisima lepog secanja. Prasina podseca me na pahuljice bele shto prekrivale su omiljene ulice moje, koje bile su obavijene zelenim drvecem i divnim mirisom reke. zelim jedno parce proslosti lepe u ovoj cemernoj sobi, koja izdise greskama mojim, i puna je tuge i bola. Kao da vise ne vidim boje vec su sve boje osecanja moga, tako crno i sivo. Kao da se suncev zrak od moga prozora skriva i da imaginarne roletne stite me od spoljasnjeg sveta koji se tako snazno trudim zaboraviti. U glavi mi vrtoglavica ispunjava prazninu, a creva sam zavarala nekim mrvicama hleba. Vetar se cuje kao jedini govor, a poneko lupanje koje dolazi odzgo na trenutak me  trgne. I uvek se nalazim na mestu istom, u istoj ododri i istog pritiska u grudima. kao da kamenje jedem godinama, ne mogu se pokrenuti nigde a da ne osecam taj teret isti u grudima. Tesko mi je shvatati i slusati druge ljude, tako da ih vishe i ne poznajem. po neka bubasvaba drustvo mi pravi kada naidje. gomila prashine skupila se po meni, i nikako da se skloni da progledam ponovo duginim bojama. a secam se da postoje boje i da nanose osmeh na lice, da znala sam ih razlikovati i davati im ime. Ponekada i sanjam i opet u dve boje koje naizmenicno se smenjuju pokusavajuci da naprave sliku necijeg lika cija je i silueta davno zaboravljena. ponekad i zaplacem, ali samo kada snage imam, i kada uspem da se setim necega iz nekog ranog detinjstva. ponekad se i dignem iz neugodnog polozaja i prosetam po celiji tamnoj u nadi da cu pronaci neki kutak sebe koji sam davno zaboravila. ali uzaludno traganje baca senke moje sve tamnije, a lice postaje sve bezlicnije i tako lutam i lutam po istoj sobi istim putem a mislima nigde dalje od toga. umorna i iscrpljena cesto sam van sebe, a pogled ludaka, koji vec genetski nosim u sebi, tumara sobom. cak se i setim pomisliti ovom glavom pune budji i zapitati se shta me je to dovelo ovde i gde sam to u stvari ja. koliko nemara me je dotuklo i svelo na prasinu i drustvo bubasvaba. da li ludilo povlaci samocu ili samoca povlaci ludilo. vazduh je jos zapecacen postupcima proslosti, kao neki los kabinet iz biologije, sa prepariranim zivotima. tako i ja kao preparirana zivotinja, zatvorena u cauri pokusavam da pobegnem. zelim da pobegnem od cemera i bola, od prasine i smrada, zelim lepa secanja i miris trave , prosto zelim da pobegnem od zhivota!

субота, 19. март 2011.

Grad na LSD-u


           Sedim na prozoru svoje sobe, gledam u zvezdano nebo. Napolju je hladno, pa svaki izdisaj izgleda kao beli oblak u koji ispisujem reči, svoje misli… Grad je na LSD-u. Iz svake sobe, svakog stana, svake kuće izlaze oblačići kao iz stripa. Sve su to nečije misli. Toliko toga da se pročita, ali koncetrišem se na boje koje izbijaju kao vatrometi.
            U grudima kao da osecam da se budi crvena boja. Polako buja, buni se, izlazi iz mene. Na trenutak videh strah na mom licu, bez ogledala, bez odraza, samo sam videla van sebe. A onda me je sreća obasula i počela sam da pucan crvenu iz grudi.
            Na nebu je mnogo boja uz moju crvenu, šaraju, igraju i prave nova sazvežđa barem na kratko. Ali onda su i kućice i zgrade krenule da svelte naizmenično, kao novogodišnja jelka, tako lepo, usklađeno, kao muzika. Kao da neko velikom rukom virtuozno svira klavir. Prosto prefektno, toliko perfektno da počinje da hipnotiše. Ljudi na ulicama počinju da igraju, nekontrolisano da se pomeraju kao da su opsednuti muzikom. Uz sve te boje, misli, sve izgleda kao ’80-te. Ali sve je tako uravnoteženo, pa izgleda kao raj u boji, u najnovijoj tehnologiji.
            Pomislih bolje od ovoga ne može biti, sve je tako divno čak i vatromet gledam iz prvog reda, ali u tom trenutku prolazi beli balon pored mene, zbunih se, a onda mi nešto odvrati pažnju: nad celim gradom dižu se beli baloni. Brzo se uhvatih za njega, toliko brzo da nisam ni bila svesna da letim. Let uz balon, miran, lak, uravnotežen. Kao da je gravitacija nestala. Gledam ispod i dalje ljudi igraju, muzika ne prestaje da svira, sve i dalje svetli kako na tlu tako i na nebu, a ja kao da lebdim u neutralnom delu između. Toliko je magično da ledi reči u vazduhu, usporava rad organizma, ali pravi fabriku slatkiša u mozgu. Stoga dok pričam svoje misli naglas imam ukus čokolade u ustima. Zato ću svaku misao izreći jer jede mi se čokolada. 
            Purpurna boja jednih grudi prošla je direktno kroz beli balon moj. Pukao je, konfete su izletele, a moj let ka zemlji bio je obložen jastucima. Purpurna boja obuhvatila je moje telo i dovela me do svojih grudi. Magično putovanje i uzbudljiv susret napravlo je leptire od moje kose koji su neprestano golicali moju maštu.
            Nalazim se opet na prozoru sobe, ali ne svoje, već na prozoru dečka purpurne boje. Tako sedimo zajedno dok pravimo duge i gledamo čarobne ternutke koji se pružaju ovim  gradom, uživamo u momentu koji se širi dalje, i uživamo u svemu što nam ovaj LSD grad daje.

понедељак, 29. новембар 2010.

Dodji

Dodji i dodirni me
fali mi sve.

Dodji i poljubi me
u usne crvene.

Dodji i zgrabi me
duboko udahni me.

Dodji i uzmi me
kao da tvoje je.

субота, 9. октобар 2010.

Đavolje misli

Đavolje misli
krvavi zid
staklići po podu
otvorena biblija

Nečija brojanica stoji
okačena iznad ikone,
a ikona umesto sveštenika
đavola prikazuje

Oseća se strah, mržnja i požuda,
ubzano dišem
jer nečiji prsti silaze niz moje telo
i grebu me...

Ogrebotine prekrivaju moje telo
tuđa krv po meni curi
nečije oči me gledaju
beskrajno hladno i srećno

Pakleno je vruće,
neko još uvek gleda u mene,
liže moju krv
i ljubi mi rane

Potpuno gola
gledam lik nepoznatog
a oko mene
puno sveća, krvi i stakla

Svatih da stojim na sredini sobe
i da se više ne plašim
jer u njemu
vidim svoj lik!

Koma

Probudio me je vetar koji se lagano uspinjao uz moje telo, noge su mi gorele, a telo drhtalo. Ujedi od komaraca pekli su me po celom telu. Vetar se igrao sa mojom kososm, pratio je svaku dlaku, milovao ju je! Miris prolećnog jutra bio je kao adrenalin za moje telo, a hladna rosna trava  ispod duksa sada je davala jasnu sliku za podrhtavanje. Lagano sam podigla svoje umorno telo u sedeći položaj zatekavši svoje noge u blatu. Zaprepašćenje na mom licu moglo je samo sunce da vidi jer bila sam sama, na prolećno jutro, na livadi. Zvala sam je NADA. Nisam znala ni kako ni zašto sam dospela tamo, ali to me nije interesovalo, jer vetar je sada bio blaži prema meni nego iko ikada, ti mirisi budili su takvu raskoš u plućima, budili su neka nova čula koja nikada nisu postojala, a Sunce, ono je odradilo svoje, bila sam zaljubljena. Za mene je stalo vreme, nestali su problemi, obaveze, želje, sve je nestalo onog trenutka kada me je vetar pomilovao. Osećala sam povezanost sa prirodom, osećala sam boje, njihove topline i mirise, i po prvi put osetila sam sebe. Bose noge na zemlji, telo koje ojačava svaki udah čistog vazduha, ruke širom otvorene, sigurne, grle toplotu, a glava nikada tako visoko nije gledala, stabilnije nije stajala i srećnija nije bila. Vreme je stalo, samo priroda i ja postojimo. Nada i ja zajedno ili jedna nasuprot druge kao komplementi.   Uzimam od nje sve što mi daje. Prija mi, prija svakoj pori na mom telu, prija mojoj kosi, mom oku, prija mome duhu.

Prolećno jutro, kiša sipi, toliko mekano i nežno, umiljavam joj se kao mače, topim se u njenoj ljubavi, nezabrinuto plačem. Pomislih kako imam snage da poletim, da dotaknem i nejskrivenije osećanje, da otvorim i najzatvoreniji deo mene, jer okruženje samo me još više budi i stalno podstiče. Zažmurila sam na trenutak i pustila sam da me vetar vodi, da mi trava govori, a Sunce ohrabruje, dozvolila sam da im verujem. Hodala sam ne razmišljajući, uživavši u svakom kamenčiću koji mi se našao pod stopalom, mazivši svaku kapljicu koja bi mi pala na dlan i smejavši se verovanju u put zatvorenih očiju. Prsti na levoj nozi osetili su zahlađenje i odjedanput pljusak vode preko stopala. Naglo sam otvorila oči i zablistala, lepota prizora oduzimala mi je dah, kristali vode obasjavali su se na mom golišavom telu, lepota je progovorila. Koristila je jezik šuma, prijatnog za uvo, koji je milovao vazduh kojim se kretao. Lepota jezera neizreciva je, ona se samo može doživeti. Obuzimala me je i  slamala, crpela moju energiju i zvala me. Nesebično želela je da deli sa mnom. Samo jedan gutljaj ove božanske vode doveo je do senzacionalnih osećaja koja su se širila po telu. Ubrzo sam skinula ono malo odeće što sam imala i lagano sam ušla u vodu, sa poštovanjem. Prvi zamah rukama i spuštanje glave ispod vode odavao je utisak slobode, čistote, opuštenosti. Voda je pričala sa mnom, čula sam je i pažljivo slušala. Mudra je. Izranjavala sam sasvim lagano i polako osećala ponovo vetar na svom licu. Bila sam potpuna.