недеља, 6. новембар 2011.

Chaura

samo jedno parche vatre da me malo zagreje na trenutak i srecna bih bila sada. Ali studena zima boravi u zidinama ove celije, sto jeste soba moja. Razmisljam o ugodnim zagrljajima osobe bliske, dok grlim ovaj jastuk chadjav i pokusavam da nemio miris pokrijem mirisima lepog secanja. Prasina podseca me na pahuljice bele shto prekrivale su omiljene ulice moje, koje bile su obavijene zelenim drvecem i divnim mirisom reke. zelim jedno parce proslosti lepe u ovoj cemernoj sobi, koja izdise greskama mojim, i puna je tuge i bola. Kao da vise ne vidim boje vec su sve boje osecanja moga, tako crno i sivo. Kao da se suncev zrak od moga prozora skriva i da imaginarne roletne stite me od spoljasnjeg sveta koji se tako snazno trudim zaboraviti. U glavi mi vrtoglavica ispunjava prazninu, a creva sam zavarala nekim mrvicama hleba. Vetar se cuje kao jedini govor, a poneko lupanje koje dolazi odzgo na trenutak me  trgne. I uvek se nalazim na mestu istom, u istoj ododri i istog pritiska u grudima. kao da kamenje jedem godinama, ne mogu se pokrenuti nigde a da ne osecam taj teret isti u grudima. Tesko mi je shvatati i slusati druge ljude, tako da ih vishe i ne poznajem. po neka bubasvaba drustvo mi pravi kada naidje. gomila prashine skupila se po meni, i nikako da se skloni da progledam ponovo duginim bojama. a secam se da postoje boje i da nanose osmeh na lice, da znala sam ih razlikovati i davati im ime. Ponekada i sanjam i opet u dve boje koje naizmenicno se smenjuju pokusavajuci da naprave sliku necijeg lika cija je i silueta davno zaboravljena. ponekad i zaplacem, ali samo kada snage imam, i kada uspem da se setim necega iz nekog ranog detinjstva. ponekad se i dignem iz neugodnog polozaja i prosetam po celiji tamnoj u nadi da cu pronaci neki kutak sebe koji sam davno zaboravila. ali uzaludno traganje baca senke moje sve tamnije, a lice postaje sve bezlicnije i tako lutam i lutam po istoj sobi istim putem a mislima nigde dalje od toga. umorna i iscrpljena cesto sam van sebe, a pogled ludaka, koji vec genetski nosim u sebi, tumara sobom. cak se i setim pomisliti ovom glavom pune budji i zapitati se shta me je to dovelo ovde i gde sam to u stvari ja. koliko nemara me je dotuklo i svelo na prasinu i drustvo bubasvaba. da li ludilo povlaci samocu ili samoca povlaci ludilo. vazduh je jos zapecacen postupcima proslosti, kao neki los kabinet iz biologije, sa prepariranim zivotima. tako i ja kao preparirana zivotinja, zatvorena u cauri pokusavam da pobegnem. zelim da pobegnem od cemera i bola, od prasine i smrada, zelim lepa secanja i miris trave , prosto zelim da pobegnem od zhivota!

субота, 19. март 2011.

Grad na LSD-u


           Sedim na prozoru svoje sobe, gledam u zvezdano nebo. Napolju je hladno, pa svaki izdisaj izgleda kao beli oblak u koji ispisujem reči, svoje misli… Grad je na LSD-u. Iz svake sobe, svakog stana, svake kuće izlaze oblačići kao iz stripa. Sve su to nečije misli. Toliko toga da se pročita, ali koncetrišem se na boje koje izbijaju kao vatrometi.
            U grudima kao da osecam da se budi crvena boja. Polako buja, buni se, izlazi iz mene. Na trenutak videh strah na mom licu, bez ogledala, bez odraza, samo sam videla van sebe. A onda me je sreća obasula i počela sam da pucan crvenu iz grudi.
            Na nebu je mnogo boja uz moju crvenu, šaraju, igraju i prave nova sazvežđa barem na kratko. Ali onda su i kućice i zgrade krenule da svelte naizmenično, kao novogodišnja jelka, tako lepo, usklađeno, kao muzika. Kao da neko velikom rukom virtuozno svira klavir. Prosto prefektno, toliko perfektno da počinje da hipnotiše. Ljudi na ulicama počinju da igraju, nekontrolisano da se pomeraju kao da su opsednuti muzikom. Uz sve te boje, misli, sve izgleda kao ’80-te. Ali sve je tako uravnoteženo, pa izgleda kao raj u boji, u najnovijoj tehnologiji.
            Pomislih bolje od ovoga ne može biti, sve je tako divno čak i vatromet gledam iz prvog reda, ali u tom trenutku prolazi beli balon pored mene, zbunih se, a onda mi nešto odvrati pažnju: nad celim gradom dižu se beli baloni. Brzo se uhvatih za njega, toliko brzo da nisam ni bila svesna da letim. Let uz balon, miran, lak, uravnotežen. Kao da je gravitacija nestala. Gledam ispod i dalje ljudi igraju, muzika ne prestaje da svira, sve i dalje svetli kako na tlu tako i na nebu, a ja kao da lebdim u neutralnom delu između. Toliko je magično da ledi reči u vazduhu, usporava rad organizma, ali pravi fabriku slatkiša u mozgu. Stoga dok pričam svoje misli naglas imam ukus čokolade u ustima. Zato ću svaku misao izreći jer jede mi se čokolada. 
            Purpurna boja jednih grudi prošla je direktno kroz beli balon moj. Pukao je, konfete su izletele, a moj let ka zemlji bio je obložen jastucima. Purpurna boja obuhvatila je moje telo i dovela me do svojih grudi. Magično putovanje i uzbudljiv susret napravlo je leptire od moje kose koji su neprestano golicali moju maštu.
            Nalazim se opet na prozoru sobe, ali ne svoje, već na prozoru dečka purpurne boje. Tako sedimo zajedno dok pravimo duge i gledamo čarobne ternutke koji se pružaju ovim  gradom, uživamo u momentu koji se širi dalje, i uživamo u svemu što nam ovaj LSD grad daje.